Suzana Matvejević: Zašto smo nagradili “Brod za Issu” Roberta Perišića
Obrazloženje Književnevnagrade Predrag Matvejević za 2023.godinu iz pera Suzane Matvejević, predsjednice žirija
Mediteranski mozaik i Mit o postanku
Ne znam je li Robert Perišić, kao pisac, krenuo od druge knjige, ili je kao ukorijenjeni mediteranac krenuo od pogleda u more… Svakako je, istražujući vlastito okružje, u nekom času odlučio dodati mediteranskom mozaiku svoj kamen, ili radije vlastitu priču, ispisanu iz tragova već izblijedjelog vremena, uronjenog ispod morske površine. Uistinu, “Brod za Issu” je roman inspiriran stvarnim artefaktima starogrčke povijesti opisanima u knjizi: potopljenim ostacima viške luke, te nadgrobnim spomenicima Kaliji, glavnom liku, pa i drugim likovima, koji se nalaze u splitskom Arheološkom muzeju. No istraživanje o knjizi ničime ne sputava priču, nego je uranja u dobro promišljenu povijest grčke kolonizacije jadranskih otoka, prije svega Visa. Svakako, činjenica je malo, te se pisac, kao i brod, morao otisnuti i odabrati vlastiti put, vlastitu viziju svijeta, o vremenu koje je davno prošlo, u ovom slučaju prije 2500 godina.
Kao iz Prustove šalice čaja, iz mora izranja svijet Jadranskih otoka – Palagruže, Visa, Hvara – te davne kolonizacije Visa došljacima iz grčke Sirakuze (sa Sicilije) i njihovo miješanje s već nastanjenim Liburnima. Zanimljivo je i samo promišljanje migracija, koje su se zacijelo odigravale na razne načine: ponekad kupnjom terena i razmjenom kultura, ponekad ratovima i osvajanjima: no Perišić je odabrao optimističnu, gotovo idealiziranu verziju o integraciji, oblikujući cjeloviti Mit o postanku naše sadašnje kulture. Kako to pripovijeda jedan od likova, kulture su se gradile kako odbacivanjima vlastitih, a drugačijih ili nezakonitih, tako i miješanjem s različitima, a sličnima i gostoljubivima. Neki su njegovali poljoprivredu i ljekovito bilje, drugi pravili vino i već poznavali urbanizam, filozofiju i demokraciju; biljke i životinje doseljavale su se s ljudima. Jedni su donijeli kulturu grada (“polisa”), ali i robovlasništvo, drugi su čuvali bliskost s prirodom i štovali žensko božanstvo.
Odisej nije jedini oplovio otoke, trgovci su to svakako učinili temeljitije. Već je i sama tema i njena obrada bacila sidro u Matvejevićevoj luci… Issa i Odessa. Brodovi poput mostova.
Kako obuhvatiti protok vremena, kako opisati svijet
Kako bi se dokopao davnine, a ipak držao i sadašnjost na oku, autor je izabrao izuzetno djelotvornu, i sasvim poetičnu dramaturgiju, gotovo šekspirijansku, birajući natprirodnog pripovjedača: tako je riječ dobio “Vjetropir”, bliski rođak naših jadranskih povjetaraca, te time i vrlo uvjerljiv, a i pomalo sličan Shakespeareovom Arielu iz “Oluje”, mada sasvim nesputan i bez gospodara. “Vjetropir” je dakako subjektivan promatrač, no upravo mu pogled iz ptičje perspektive daje otklon i poriv za definiranjem ljudskog i životinjskog svijeta. Iako bestjelesan, sasvim je punokrvan lik, koji prolazi neku vrstu evolucije, te razvija sposobnosti i osjećaje, pa i djeluje u okviru svojih mogućnosti – prenosi mirise (ponekad vrlo važne za prehranu i preživljavanje), rashlađuje ili tjera, gura jedra, nosi glasove čak i nehotice jer mu se “uhvate kao čičci” pa ga “zbunjuju”… iako dugovječan, i on postoji u vremenu i pripovjeda pomalo “vjetrovita” sjećanja, a tako i fazu svog silaska iz hladnih viših sfera… Kroz boje mlade zebre, na neki način osvješćuje binarnost postojanja, svjetlosti i topline, stvaranja tijela i emocija, a zatim i jezika… no vjetropir ne donosi sudove o dobru i zlu, njegove kategorije su prirodne, a ne etičke: majke i mladunčad, žrtve i lovci, koji ponekad mijenjaju uloge; i sam razvija majčinske osjećaje i povremeno mijenja rod – upućujući na inkluzivnost u prirodi koja se ne odražava uvijek u jeziku.
Svakako Vjetropir se svojom empatijom i mudrošću čitatelju lako uvuče pod kožu – a ne samo s mačkom u vreću.
Povijesni raskol i izgubljeni raj
Da, migracije obuhvaćaju i životinje: mačke i miševe, koze i magarce, masline i lozu, timjan i smokve… ali nećemo vam odmah sve reći, valja pročitati knjigu.
Od ljudskih likova je, uz dječaka Kaliju, iznimno dojmljiv lik njegove bake, Mende, porijeklom Liburnijke, koja utječe na njegov odgoj jer ga, iako je rob, šalje da nauči pisati, a usto ga uči i svoj jezik: time simbolički povezuje kulture. Uz to Menda svjesno (iako možda iluzorno) odlučuje ne opteretiti dijete znanjem o porijeklu koje bi mu izazvalo gorčinu: time mu daje slobodu od vlastite sudbine. Moguće je da Perišić kroz nju na neki način ukazuje na veliku važnost baka na Mediteranu.
Također su zanimljivi i likovi dvaju očinskih figura, bivšeg vojnika Ariona i graditelja Teoklesa. Svaki od njih promišlja aspekte društva i znanja svog vremena. Saznajemo o ratovima i migracijama, bolestima i pravilima karatene, urbanizmu i arhitekturi, no također i o progonjenim pitagorejcima, polisu i njegovim spletkama, Platonu i Aristotelu.
Perišić tako iznosi postulat o vremenu povijesnog raskola između čovjeka i prirode, politeizma i monoteizma, jer upravo je Aristotel teoretizirao antropocentričnu hijerarhiju, s muškarcem na vrhu, kojem su potčinjene i žene, kao i sva živa bića, čija je svrha isključivo čovjekova korist.
Kalija međutim bira jednakost, bira poštedjeti prirodu. Njegov je dom uz mačku – simbol slobode, i magarca, simbol nesebičnog rada, ali i eksploatacije. Magarac je i Matvejeviću bio omiljen lik kojem je posvetio neke nezaboravne stranice.
Mogli bismo još reći da je ovo priča o izgubljenom raju, koji se čini nadohvat i tako blizu… nekima od nas on je i dalje apoikia – dom daleko od kuće… no mi smo ovdje povlašteni.
Valja se sjetiti, a vjetropir nas vraća i u postindustrijsku stvarnost, s kontejnerima smeća i napuštenom tvornicom, da je današnji Mediteran još daleko tragičniji: on je i najveća grobnica novih migranata…